2011-02-27

Božidar Golik

PONOS U SRCU

Na križu godina devedeset prva.
Dušmaninu majka oprostit neće.
Sin joj jedinac u grobu leži,
vrelim suzama zalijeva cvijeće.

Molitvu moli sa suzom u oku,
shrvana bolom kraj križa stoji.
Za nju vrijeme ko da je stalo,
u ruci zrnca krunice broji.

Tužan pogled diže prema nebu,
naglas jeca iz ranjene duše.
Srce joj u bolu drhti,
vlastite ju suze guše.

Moleći Boga za dušu sina
u bolnom grču na koljena pala.
Ipak ponos nosi u srcu,
za rodnu grudu sina je dala.

VUKOVAR

Još slušam plač
ranjenih duša iznad grada
koji na obali rijeke
za njima žali.

Gledam sablasna stabla
polomljenih grana,
mrtve svjedoke patnje i zla
nedužnih.

Koliko još sablasnih tajni
čuvaju ulice grada,
po kojima šeću ljudi
pognutih glava
od stida i straha.

I uplašene ptice u povratku,
negdje u ruševinama,
svijaju gnijezda u tišini.

Koliko će još dugo
valovi brisati boli i suze,
heroju gradu na Dunavu.

JOŠ I DANAS DUŠE HEROJA
LUTAJU ZAMAGLJENIM IVIČNJACIMA BOLA
TRAŽEĆI PUTOKAZ SLOBODE
ISPISAN NJIHOVOM KRVLJU